Portugalski zapisi (II): Lisabon

Nakon šarmantnog Porta red je da obiđemo i prijestolnicu pa smo se vlakom spustili do Lisabona.

Bom dia, Lisboa!

Kako sjetu nisam otkrila ni drugi dan boravka u Portugalu, nadam se da ću u Lisabonu imati više sreće. Krećemo odmah, bez kave, odlučni u naumu da uz tihe uzdahe promatramo neko stablo i razmišljamo kako će se ubrzo jesen primaknuti ovom velikom i lijepom gradu, ali za sada nam ne ide, veseli smo i gotovo. U glavnoj aveniji, Avenidi da Liberdade, sjedamo u hladovinu i naručujemo kavu i tost. Konobar zbija šale tokom bezuspješnog pokušaja plaćanja računa karticom jer internetska veza ne radi dobro. Smijemo se, a meni skoro suze došle radi njegovih doskočica. Ništa od sjete. Zasad.

Skoro je podne, a vani prži ugodnih 35 stupnjeva pa park Eduarda VII. razgledavamo tako da smo metroom otišli do vrha i onda se lagano, po hladovini krenuli spuštati. Nazvan je po britanskom kralju Eduardu VII koji je 1903. posjetio Lisabon. Prizor je, znam da je već izlizano, veličanstven budući da pogled puca niz veliku nizbrdicu na kojoj je park, centar ispod njega i rijeku Tejo. Da je manje vruće svakako bismo ga još detaljnije razgledali ali ljetna vrućina ipak ne da. I dok se mi spuštamo niz hlad koji bacaju stabla drvoreda, nedaleko nas uzbrdo po suncu ide postariji par: gospođa čitucka vodič i razgledava, a gospodin na štakama u poznim sedamdesetima grabi kao da je Usain Bolt na olimpijskim igrama. Kako ga infarkt nije strefio, ostat će mi vječna tajna.

Kako opisati ovaj pogled, a da ne koristiš izlizane epitete

Dolazimo do rotora i spomenika Markizu Pombalu. Važan neki čovjek, izgleda. Kasnije saznajemo da je odgovoran za urbani razvoj Lisabona nakon razornog potresa 1755. godine te gospodarski procvat Portugala. Nastavljamo dalje do centra u sjeni stabala Avenide. S obje strane nižu se fine, gospodske zgrade, trgovine i hoteli. Trgovine su one svjetskih modnih i ostalih marki, a kako smo ipak potomci kmetova ne možemo si priuštiti da tu ostavimo kune pretvorene u eure. Barem je razgledavanje besplatno.

Do nas sjede neki Ameri i toliko glasno pričaju da ih se vjerojatno čuje i u Španjolskoj, a moguće i u rodnoj Americi. Valjda im je roaming preskup.

Dolazimo do trga i željezničkog kolodvora Rossio. Egzotična zgrada s arapskim dvostrukim lukom kao ulazom stoji kao svjedok romanticizma i njegove opijenosti Orijentom te kao odjek maurske vlasti u Portugalu. Prizor kojeg ne možeš vidjeti kod nas. Nastavljamo niz ulice središta Lisabona. Velebne zgrade, veliki trgovi i vrućina. Na sve strane osjećaš da je Lisabon jedna vrlo fina stara dama. I onda mojoj sreći nema kraja jer nalazim pohane loptice s bakalarom i sirom. Jest da im je cijena prava sitnica (4 eura), ali meni kao ljubiteljici navedene ribe taj trošak zvuči sasvim opravdano. Koji gušt! Na glavnoj smo ulici koja ide prema slavoluku Rua Augusta i Praca do Comercio, najturističkijoj zoni grada i moram priznati da baš uživam biti dio svega toga, biti običan turist. Neka konačno i meni netko psuje majku jer sam zaustavila promet zablesivši se u (još jednu) prekrasnu građevinu. Inače, vozači po Portugalu vrlo su pristojni, po gradu voze normalno i staju na pješačkom prijelazu. Pješaci su pak skroz druga priča jer svi cestu prelaze kad im se prohtije, bilo crveno ili zeleno i to onako laganini. Ne znam zašto uopće troše struju na semafore za pješake.

Veliki trg s kojeg se pruža pogled na Tejo i ogromne kolonade s obje strane, uistinu te ostavi bez daha svojom prostranošću. Koncept organizacije prostora, stupovi, lukovi, zgrade na rubovima, sve podjeća na splitske Prokurative, samo puno, puno veće. Penjemo se na slavoluk odakle se pruža pogled na cijeli centar Lisabona i šire, zatim na trg, rijeku i obalu preko. Nije uopće gužva, pa u miru gledamo čas na jednu, čas na drugu stranu. Dizalo i vidikovac Santa Justa smo ranije preskočili jer nam se nije dalo po najvećem suncu čekati cijeli sat. Lijepo izgleda, a metalna konstrukcija u kontrastu je s pločicama i kamenom okolnih zgrada. Odlučujemo se da nam je vanjsko razgledavanje dovoljno, a zamjenski vidikovac u obliku slavoluka pokazao se kao mudra odluka. Em nema gužve, em pogled ne zaostaje za onim sa Santa Juste jer su na otprilike jednakoj visini. A ovdje možete napravit selfie s kamenim stopalom ili nekim drugim detaljem kipa na vrhu.

I mene će moja mati turistom zvati

Sa slavoluka se spuštamo do Lisboa Story Centre gdje u klimatiziranom prostoru (koji spas) slušamo i gledamo priču o nastanku i razvoju Lisabona. Simpatično i interesantno napravljeno. S obzirom na slavnu moreplovačku i istraživačku prošlost ne čudi što su Portugalci (zasluženo) ponosni na taj dio svoje povijesti. Ipak, kad govore o svim krasotama i čudesima što si ih moreplovci osvajajući nove zemlje donosili na lisabonski trg i posredno u ostatak Europe, nema ni spomena o onoj tamnoj strani medalje, a to je da su bili pioniri trgovine robljem kojeg su iz Afrike razvozili zainteresiranim kupcima. Kako nažalost i kod nas pogled u zrcalo i priznavanje vlastitih grešaka iz prošlosti nije najpopularniji nacionalni sport, tako ni Portugalcima ne možemo zamjeriti nekritičnost prema vlastitim tamnijim zaslugama iz prohujalih vremena.

Vrućina i dalje ne popušta, ne znam gdje je više taj vjetar s oceana je prži kao da sam usred Sahare. Nekako se dovlačimo u Alfamu, najstariji dio grada gdje su boravili i Rimljani i Mauri i to do katedrale. Napraviti pauzu ili ne, premišljamo se ravno pola minute. Uz čašu hladnog piva u poluhladu suncobrana zaključujemo da ćemo odmoreni biti u boljem stanju da se divimo srednjovjekovnim graditeljima Lisabona. Do nas sjede neki Ameri i toliko glasno pričaju da ih se vjerojatno čuje i u Španjolskoj, a moguće i u rodnoj Americi. Valjda im je roaming preskup.

Nakon što nas je pivo ‘uskrslo’ obilazimo katedralu. Prava romanička građevina, masivna, mrka no istovremeno lijepa. Ti srednjovjekovni graditelji znali su kako napraviti sakralni objekt, a da bez obzira na njegov izgled čovjek osjeća prisustvo nečeg što se ne može svesti samo na duhovnu namjenu prostora. Sunce je debelo krenulo ka zapadu pa je osvjetljenost rozete glavnog portala idealna, zrake prolaze korz šareno staklo i stvaraju predivnu atmosferu. Odmah preko puta je i crkva Sv. Ante, poznatijeg kao Padovanskog, a zapravo rođenog Lisabonca. Navodno je baš na tom mjestu rođen pa je tu napravljena i crkva. Od desetak jezika unutar crkve na kojima piše Ovdje je rođen sv. Ante nalazimo i naš, ali bez riječi "je" koju je neki nadobudni lingvist dopisao kemijskom olovkom.

Pročitaj još:

Portugalski zapisi (I): Porto

Portugalski zapisi (III): Sintra i još malo Lisabona

Nastavljamo dalje uzbrdo (kako drugačije) prema crkvi i vidikovcu Svete Lucije. Lijepa balustrada, golema bungevila cvjeta tisućama cvjetova, a tu je i nešto manje od tisuću turista koji se guraju jedan uz drugog. Izostaje čak i poslovična pristojnost da pustiš ljude da se slikaju na miru i čekaš svoj red, ukratko: opći metež. Ipak sam napravila nekoliko slika, naravno s neizbježnim dizalicama, a onda smo produžili 20 metara dalje i našli se na puno boljem mjestu. Vidikovac Portas do Sol jest izgleda neuglednije (malo veća terasa sa željeznom ogradom) ali je pogled jednako dobar, gužva manja, a duljina ograde skoro triput dulja pa se lakše nađe mjesto za slikavanje (dizalica i ostalih atraktivnih vizura Lisabona). Ima i svoju povijesnu vrijednost jer su nekoć tu bile vizigotske zidine. Nažalost pod ogradom je gomila plastičnog smeća iz sadašnjosti - boce, čaše, kese, plastični omoti... pokazatelj kako i u modernim vremenima ne nedostaje barbara.

Tradicionalni fasadni ukrasi u obliku odvodne cijevi i stepenica za... raj?

Skoro je sedam sati. Popunili smo sve slobodne ćelije u mozgu zadužene za upijanje novih dojmova, memorijsku na fotoaparatu, a ispraznili baterije, bocu vode i snagu. Vrijeme je za povratak u smještaj i večeru. Do metroa hvatamo stari tramvaj, onaj br. 28, za kojeg sam prije puta rekla da se neću voziti njime jer eto ne želim baš sve napraviti s popisa Deset glavnih stvari koje morate napraviti u Lisabonu, šta su sad svi navalili da se to mooora, neš' ti tramvaja, mali je i neudoban - uglavnom standardno samozavaravanje i laganje same sebe i priznajem da me vožnja razveselila. S obzirom da vozač siječe okuke kao blesav, a lisabonske uzbrdice i nizbrdice idu većinom pod blagim kutem od 45 stupnjeva, vožnja tramvajem dođe nešto kao vlakić smrti (rollercoaster) s minimalnim sigurnosnim standardima. Uglavnom, nemojte je propustiti! Jest klišej, ali je super!

Belem, Belem

Sljedeći dan smo rezervirali za najzapadniji dio grada, Belem i sve atrakcije za koje na svakoj stranici, vodiču, putopisu i objavi na Facebooku stoji kako se moraju obvezno vidjeti u Lisabonu: spomenik otkrićima s ogromnim trgom na kojem je motiv kompasa i karte svijeta, samostan sv. Jeronima i kulu Belem iz 15. stoljeća, koja je nekoć stajala skoro posred rijeke Tejo, a zbog naknadnog nasipavanja danas se nalazi odmah uz obalu s kojom je spojena mostićem. Krećemo prigradskim vlakom koji ide za Cascais i većina putnika su lokalci koji sa suncobranima i ostalom opremom idu na plažu da se okupaju u Atlantiku koji je tih dana zagrijan na ugodnih 19 stupnjeva pa nije baš da im zavidim.

Silazimo u Belemu, a pred nama se nižu manje kuće na kat ili dva, slikoviti rub Lisabona s parkovima, boljim kućama (dobro, da se ne lažemo, vilama), marinom s brojnim jedrilicama, sve u svemu vrlo lijep dio grada. Odlazimo prvo na spomenik otkrićima. Novija je to atrakcija, napravljena šezdesetih godina prošlog stoljeća i veliča portugalske moreplovačke pothvate i otkrića. Posjet se isplati prvenstveno zbog pogleda s vrha koji se pruža na sve strane, a trg pred spomenikom s već spomenutim motivom kompasa je od gore skoro nestvarno lijep. Memorijska na fotoaparatu puni se brzinom svjetlosti, nižu se panoramske snimke parka, samostana, dizalice, brda, dizalice, kuća, dizalice, marine, rijeke, druge strane, dizalice, mosta, nebodera, dizalice... Kad smo sišli, na tren se malo raščistila gužva na njemu pa me druga polovica uspijeva slikati kako stojim u Sjevernoj Americi. Eto, neka mi netko pokuša reći da nisam nogom kročila tamo.

Nastavljamo ka samostanu sv. Jeronima. Dugačka bijela kamena građevina iz 16. stoljeća izvana izgleda više nego impresivno, a iznutra je još ljepša. Moram priznati, ovo mi je zasad najljepša kulturna znamenitost u Lisabonu. Klaustar je velik i prostran, a kamena čipka koja ga krasi "isprepletena" je najrazličitijim motivima pa tako u trenutku pogledom hvatamo kamenog skakavca, u drugom motiv broda, u trećem opet neki sasvim drugčiji stupić i tako u nedogled. Mjesto za kontemplaciju i asketski redovnički život puno je živopisnije nego što sam očekivala. Sama crkva ne zaostaje po slikovitosti, a u njoj se nalazi grob slavnog moreplovca i istraživača Vasca da Game. Uz to je idealno sklonište od ubitačne vrućine i sunca koje veselo prži pa je dobitna kombinacija za razgledavanje.

Prekrasni samostan sv. Jeronima

Nakon izlaska tražimo mjesto za predah i uz misao da iza nekog ugla mora biti kakav kafić ili restoran radimo skoro puni kilometarski krug iza samostana po najjačem suncu. Za nagradu pak imamo prililku vidjeti jednu od vrlo finih ulica u Belemu gdje se nalaze vile s velikim i zelenim okućnicama. Ima li kakvo bogataško čeljade mekšeg srca koje bi ustupilo pola sata u svojoj hladovini raščupanim žednim balkanjerosima, maštam utopijski. I dok ja bulaznim o nekoj usamljenoj bogatoj Portugalki koja bi nas ponudila sangrijom u sjeni palmi i oleandara te uvrstila u svoju oporuku, druga polovica uočava kafić točno u novom Kulturnom centru Belem, velikoj modernoj građevini. Za male pare uživamo u pivu, kavi, i slavnim pasteis. Probala i moram priznati da mi je taj jedan put dovoljan. Previše jaja i šećera za moj gušt, što je sasvim neočekivano za kolač poznat po tome što je od jaja i šećera.

Vraćeni u život, krećemo u Arheološki muzej. Mala, ali zanimljiva postava iz rimskog razdoblja ima sve - i natpise i kipove i mozaike. No, poseban i jako dojmljiv dio postava jest nakit od zlata i dragog kamenja nađen u Portugalu, gdje dosta izložaka datira još iz prapovijesti. Ima nekoliko impozantnih komada, s kojima bismo vjerojatno pokrili kredit za stan. Za kraj nam je ostala belemska kula, odnosno Torre de Belem. Skoro pa trčimo jer uskoro zatvara. a kako smo kupili Lisboa Card pa je ulaz s njom bio besplatan htjeli smo iskoristiti priliku da i nju razgledamo. Mi i još stotinjak ljudi. Od cijelog belemskog dijela, ova građevina mi je još najmanje zanimljiva. Kula je neobičnog oblika pa mi je jasno zašto je atraktivna i svakako ima svoju povijesnu i umjetničku vrijednost, ali ako ćemo pošteno, razgledavanje s obale je sasvim dovoljno. Tu je veliki park pa je pametnije uzeti pivo/vino/sok/vodu/sladoled i izvaliti se na travnjak u sjeni nekog stabla i odatle se diviti kuli. Je li zbog veličine ili zbog nevjerojatne razigranosti interijera, samostan sv. Jeronima na mene je ostavio puno jači dojam.

Čudne neke ptice u tom Lisabonu

Na povratku u centar Lisabona odlazimo u dio grada koji se zove LX Factory, smješten ispod mosta 25 de Abril, lisabonskog Golden Gatea. Vrlo hip, urbano, šik, cool i koji sve pridjevi već idu uz to mjesto gdje su se nekoć nalazila bezlična skladišta i postrojenja, a danas je prostor u kojem vlada dobra atmosfera, a niz ulicu se nižu raznorazni dućani i restorani, no i više cijene nego u ostatku Lisabona pa se za večeru ipak odlučujemo vratiti u svoj kvart. Malo je van centra, što znači da su i u restoranima i u kafićima lokalci brojčano nadmoćniji. Neki baš i ne barataju znanjem engleskog jezika pa mi moj bogati fond od dvadesetak riječi portugalskog vrlo dobro služi u nekoliko navrata.

Baci tricu špadi, znam da imaš!

Park preko puta stana u kojem smo unajmili sobu krcat je djecom, roditeljima, vlasnicima pasa, psima koji na njihov užas istrčavaju na četverotračnu cestu, zatim umirovljenicima koji i po najvećem suncu (kad ostali ipak pobjegnu u klimatizirane prostore) igraju na karte u sjeni stabala ili vježbaju na jednoj od brojnih sprava postavljenih uz park. Čine đimnastiku, rekli bi u Malom mistu i svaka im čast. Mogu oni sto puta biti uz ocean, ali Portugalci su prava mediteranska nacija. Zbog toga se baš i ne ne osjećamo kao potpuni stranci u ovoj zemlji na krajnjem zapadu, stisnutoj na njenom djeliću Pirenejskog poluotoka.

Galerija: Lisabon