Portugalski zapisi (III): Sintra i još malo Lisabona

Zadnja dva dana obilazimo obveznu Sintru i Cabo da Roca te bacamo zadnje poglede na Lisabon.

Najzapadnija kopnena točka Europe i trenutno pitomi Atlantik

Na zapadu

Dan treći u Lisabonu odvajamo za boravak van Lisabona i kao pravi turisti odrađujemo obveznu turu obilaska Sintre i Cabo da Roca. Ovo potonje jedva čekam vidjeti. Klink-klank i prigradskim vlakom krećemo do gradića u kojem su napravljenje kraljevske palače i ljetnikovci, većinom u devetnaestom stoljeću. U planu imamo posjetiti samo jednu jer želimo na miru razgledati. Mogu se i dvije pa čak i tri palače zgurati u jedan dan, ali radije ćemo polako, da ostane nešto i za drugi put. Ionako pratimo portugalski ritam: opuštena zemlja pa ćemo i mi opušteno. Vlak prolazi siromašnijim dijelovima Lisabona, kako reče nekoliko online vodiča, ali meni nisu ružni, dapače, za naše pojmove sasvim u redu izgledaju uz tu i tamo neku trošniju kuću. Ono što nas je iznenadilo jest kontrola u vlaku koju je uz četvero zaposlenika željeznice obavljalo i dvoje policajaca. Pa se ti švercaj.

Za razglednicu, ali i kvalitetno uživanje u sto i jednom puteljku.

Stižemo u Sintru. Jest, lijepo je mjesto, prizori slikoviti i kao da smo se vratili u prošlost, zrak je svjež i ugodan, zelenila svuda i nije ni čudo što se kralj ovdje odmarao od napornog života na dvoru i vladarskih obveza, ali je baš u potpunosti (barem stari dio grada) podređeno turizmu. Svjesna sam ironije prigovaranja jer i sama pridonosim brojčanom stanju posjetilaca. Dolazimo dovoljno rano pa u miru razgledavamo ponudu uličnih prodavača raznoraznih đinđi što će se poslije kad svi nahrupe pokazati nemogućom misijom. Maurske zidine, visoko gore na vrhu planine nestvaran su prizor. Ako ste ikad zamišljali srednjovjekovne utvrde na planinskim klisurama opisivane u romanima, sigurno ste ih ovako zamišljali (al' ozbiljno). Kao da je netko uzeo ilustraciju iz nekog povijesnog romana i prema njoj napravio ovaj krajolik. Šetamo dalje do Quinte da Regaleira. Od svih dvoraca u Sintri, ovaj je najmanji, no ima ogroman park sa stazicama, stepenicama, zdencima i ostalim građevinam,a nakrcan kojekakvim orijentalnim, antičkim i mističnim motivima. Gubimo tu skoro cijelo prijepodne i dio popodneva. Svi ti putići te mame i baš ti je žao ako ih sve ne prođeš, još samo ovdje i čekaj da ovo slikam i vrijeme proleti. Idealna lokacija ako ste s djecom na odmoru, a i nama matorima je bila vrlo zanimljiva. Dvorac Pena razgledamo samo izvana i radimo pauzu u (pre)skupom i vrlo neudobnom kafiću koji je izgledao vrlo obećavajuće s dobrom ponudom craft piva no na kraju se pokazao kao loš izbor.

Prizor iz romana, 3D ilustracija u boji.

Iduća postaja izleta je Cabo da Roca, najzapadnija točka kontinentalne Europe na kojoj se smjestio svjetionik, suvenirnica, restoran i mali turistički ured na klisurama koje se obrušavaju 140 metara u ocean. Na karti izgleda blizu Sintre i stoji da vožnja do tamo traje nekih dvadesetak minuta. Kvaka je u tome što tu rutu vozi samo jedna tvrtka i to iz Cascaisa koja naravno ne propušta priliku iskoristiti monopol i fino zarađivati na turistima. Em što je vožnja skupa em što stave obični gradski autobus gdje većina ljudi mora stajati. Takav autobus ne bi bio problem da je u pitanju laganini vožnja ravnom cestom no ovdje je riječ o pravoj ruti za reli. Šofer Miško lomi okuke kao da smo u igrici Colin McRae, samo iz zvučnika nedostaje ono Sharp left... Jačamo svi bicepse, nekima je i zlo, Miško vozi, jurca da bismo zatim zapeli na uskom grlu i tako na kraju stigli tek za jedan sat. Ali isplatilo se.

Beskrajni ocean, litice, vjetar... kad vidiš to prostranstvo zapitaš se jesu li portugalski moreplovci bili luđi ili hrabriji kad bi se u drvenim ljuskama otisnuli u nepoznato.

Ne mogu riječima dočarati taj prizor kad onako polusmantan i bolnih ruku izađeš iz autobusa, a oceanski vjetar te odalami u lice. Ispred tebe se ukaže veličanstveni Atlantik i jednako tako veličanstvena obala s klisurama. Ako me put ponovno nanese ovdje, otići ću cijeli dan lutati stazicama i buljiti u ocean. Brojni turisti odlaze izvan parametara ograde, skakućući kao divokoze po rubovima (pre)strmih litica. Da to nije bezopasan sport potvrđuju i table s upozorenjem da je zabranjeno ići s druge strane ograde te kolika je globa ako te uhvate. Naime, više posjetitelja je u potrazi za što boljim selfie kadrom završilo na krupnom kamenju stotinjak metara ispod pa se vlasti trude bar na ovaj način obeshrabriti zanesene sebeslikače. Krajolik je predivan, opija svojom uzvišenošću (jest, zvuči patetično ali ne mogu si pomoći). Beskrajni ocean, litice, vjetar, škrta vegetacija, svjetionik, spoznaja da je s druge strane Sjeverna Amerika i New York... kad vidiš to prostranstvo zapitaš se jesu li portugalski moreplovci bili luđi ili hrabriji kad bi se u drvenim ljuskama otisnuli u nepoznato.

Pročitaj još:

Portugalski zapisi (I): Porto

Portugalski zapisi (II): Lisabon

Nakon skoro dva sata čekamo novog Miška da nas odveze u Cascais. Ovaj dio puta puno je ugodniji, cesta je ravnija, a pogled na ocean i plaže se pruža skoro tijekom čitave vožnje. Kako smo ostali malo duže od planiranog nemamo vremena za razgledavanje Cascaisa koji mi izgleda baš simpatično i hvatamo vlak za Lisabon. S nama je još gomila Portugalaca koja se vraća s kupanja i vagon izgleda kao trgovina dušeka, suncobrana i torbi za plažu. Sve šareno, a ja pod dojmom Atlantika i pomalo tužna. Sutra nam je zadnji dan i navečer imamo let za Hrvatsku pa lagano (ili mi se barem tako čini) počinjem osjećati naznake sjete. Već sam se pitala gdje je.

Turističke divokoze u prirodnom okruženju

Još malo i gotovo

Jutro posvećujemo doručku, važno naručujem kavu i kolač na portugalskom iako vlasnik zna engleski. Vjerojatno im zvučim kao engleski žandar Crabtree u seriji Alo Alo, ali broji se trud i mislim da su se barem dobro nasmijali mojim pokušajima da izgovorim ono njihovo ão. Vraćamo se opet u centar i Alfamu gdje razgledavamo spomenike izvana jer je ponedjeljak i većina toga je zatvorena: rimski teatar, golemu crkvu sv. Vincenta, Panteon... Iza crkve sv. Vincenta nalazimo veliki plato koji ima funkciju parkinga, a na kojem osim nas i još par turista nema nikog. Milina. Fotografiram šarene kuće (i dizalice), Panteon (i dizalicu), most Vasco da Gama (bez dizalica). i ostale povijesno građevinske motive. Spuštamo se do kuće u koju se smjestila Zaklada Jose Saramago i tu radimo najveću grešku tijekom našeg boravka u Portugalu: onako umorni, gladni i žedni stavili smo mozak na pauzu i sijedamo naslijepo u jedan restoran koji nam se činio u redu. Kao ima gostiju, ne može biti toliko loše, a i gazda se lijepo smješka, skoro mu krajnike vidim. E, ipak može! Kad smo dobili hranu i nakon toga račun bilo mi je jasno i zašto je gazda tako veseo. I ja bih se smješkala da sam fino oderala glupe turiste za staro i žilavo meso te kiselo vino. Ukratko, najlošiji i najskuplji obrok u Portugalu, ali sami smo si krivi.

- Da obnovimo i stražnju stranu? - Ma ne treba, ionako se ne vidi s ceste!

Vraćamo se polako u smještaj pa se tješim još jednom kuglicom bakalara sa sirom. Bacamo zadnje poglede na divni Lisabon i teška srca krećemo prema metrou. Prije odlaska na aerodrom pijemo kavu u kafiću u kojem radi najsporija konobarica u cijeloj Europi i opraštamo se s luzitanskim krajem. Naša mala portugalska avantura došla je kraju. Predvečer polijećemo i ostavljamo iza sebe lisabonske brežuljke. Obrigada, Portugal! Vratit ću se sigurno, kad-tad!

Nakon povratka

Pročitala sam na desetke oduševljenih dojmova onih koji su već bili u Portugalu i nisam se htjela zanositi prije polaska da se ne razočaram zbog (pre)velikih očekivanja. Sad shvaćam da je razočaranje nemoguće. Portugal je prelijepa zemlja u kojoj se ima što vidjeti, atmosfera je opuštena, ljudi dragi, a nenametljivi. Zemlja u kojoj se čovjek osjeća dobrodošlo i na trenutke kao da je doma, nema prevelikog kaosa i nesnošljive užurbanosti čak ni u Lisabonu, a u Portu pogotovo. Sitne boljke slične su našima, standard je malo bolji nego kod nas no boravak nije skup tako da se zemlja može razgledati i ako nemate veći budžet za putovanje. Šest dana koliko smo tamo proveli bilo je definitivno malo, ali barem nam je ostalo još puno zanimljivih mjesta po Portugalu za otkrivanje tako da se nadam povratku i novom istraživanju ovog divnog kraja.

Danima poslije bih se uz uzdah prisjetila nekog trenutka iz Portugala. Konačno sam pronašla tu toliko spominjanu sjetu. Nije ona tamo, u zemlji na obali oceana. Čekala me kući, da se vratim s puta i obojala sve moje portugalske uspomene svojim pastelnim tonovima. Patetično, no eto što sjeta učini od čovjeka.

Galerija: Sintra, Cabo da Roca i mrvu Lisabona