Portugalski zapisi (I): Porto

Ove godine konačno smo se dočepali krajnjeg europskog zapada pa slijedi "kraći" zapis o upoznavanju zemlje ljubitelja bakalara, sjetne glazbe i pločica na fasadi.

Zalazak sunca u Portu

Portugal - krajnji zapad, zemlja na Atlantiku, navodno beskrajno sjetna (ako je suditi po brojnim napisima na društvenim mrežama), a narod ljubitelj bakalara. Kako i ja neizmjerno volim navedenu ribu ova činjenica me oduševila i otklonila svako premišljanje o odlasku. Naravno da idemo! Krećemo u potragu za sjetom i bakalarom na tisuću i jedan način. Letjeli smo iz Trevisa, gdje smo prije leta strusili kavu. Odlična kava (kao i svuda u Italiji), predaja kufera i odosmo.

Dva dana u Portu

Prva kuća na koju mi pada pogled je poluruševna, a odmah do nje u bloku je svježe sagrađen kat od crvenih matuna. Kao da sam doma u Dalmaciji.

Večernji dolazak u Porto, krećemo metroom do smještaja. Sve ide super, osim što metro ne ide do stanice koja nama treba, a koja je označena na karti u vagonu. Odnosno ide, ali treba izaći iz te kompozicije i prijeći u isti broj na susjednom peronu. A nigdje ništa ne piše. Srećom, shvatili smo na vrijeme da ako ostanemo u vagonu da se vraćamo na aerodrom, a po izlasku susretljvi djelatnik metroa pokazuje na drugi vlak, kad sam ga pitala za našu stanicu.

Izlazimo vani, odmah ispred nas ukazala se crkva sva u azulejosima - jest da vidiš sve ranije na slikama, ali uživo je to drugačija nijasna. Živa! Ja se odmah oduševljavam pločnicima ("Vidi, sve na kockice! Vidi, sve je crno - bijelo! Vidi ovu zgradu!") dok nosim mali ruksak i torbu, a druga polovica vuče ostalih 30 kg prtljage po neravnoj površini, uzbrdo, i iz nekog razloga ne dijeli moje početno oduševljenje.

Dolazimo u smještaj. Još ne vjerujem da smo stvarno stigli u Porto. Podsjećaju me na to poruke teleoperatera kojima me obaviještavaju da sam sad u Portugalu te mi velikodušno navode kako mi u roamingu vrijede iste cijene kao i doma. Baš lijepo od njih, pogotovo kad znam da ne bi ništa bilo od toga da ih EU nije prisilila i da su me prije debelo oderali svaki put kad bih prešla granicu. Ovako, što god o EU mislili, ipak je puno lakše kad ne moraš u panici gasiti mobilni internet ili odbijati dolazne pozive.

Uzbrdo i (malo više) nizbrdo po opuštenom Portu

Ujutro prvo odlazimo do crkve Trinidade, usput se diveći fasadama i zgradama. Lijep je ovaj Porto, pa i u širem centru. Crkva je veliko i impresivno zdanje iz devetnaestog stoljeća ispred kojeg izlet imaju medicinske sestre s dvadesetak umirovljenika u kolicima. Stavljaju im kartonske aureole iznad glave, fotografiraju i smiju se. I one i umirovljenici. Odmah preko puta je gradska vjećnica ispred kojeg je plavi natpis Porto. Velebna zgrada (bolje reći zgradurina). Fino izgleda ali se isto zapitaš nisu li je namjerno napravili da djeluje pomalo zastrašujuće. Kako smo došli s gornje strane spuštajući se prema natpisu Porto tako sam se ja odmah nasadila s jedne strane znaka, onako pravo balkanski. Na to me drugi turist koji je tu već bio upozorava da se lijepo čeka red ispod tako da nitko nikom ne upada u kadar. Ispičavam se uz najširi osmjeh kojim pokazujem i plombe na šesticama i sklanjam. Mi nemamo problema s drugim ljudima u kadru, stoga smo se lijepo slikali sa znakom i grupom koja čeka svoj red iza nas. A ispred nas divota. Lagana nizbrdica glavne gradske avenije koju uokviruju prekrasne građevine s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i prvih 30-ak godina 20-og stoljeća. Očekujem da iz nekog ulaza hotela izađe slavni Poirot, ljutit što mu se vosak na brkovima topi po ovoj kolovoškoj vrućini.

Gradska vjećnica i sveprisutne dizalice

Pratimo kartu, Google navigaciju i omanji vodič od cca dva kila kojeg smo posudlii u gradskoj knjižnici pred put (bolje da smo teži, teže će nas oteti, a sigurnost je na prvom mjestu). Kako je Porto taman toliki da bez problema vidiš gdje je što i dođeš do tamo pješke, tako smo shvatili da nam eventualno treba prijatelj Google, a ostalo po potrebi. Nižu se crkve s azulejosima, željeznička stanica Sao Bento (unutrašnjost posvećena scenama iz razvoja prometa te seoskim sličicama s kravama i nasmijanim seljankama), Torre de Clerigos na koji se pak nismo popeli jer ima i drugih, a besplatnih vidikovaca... Ispred nas ukazuje se katedrala, prava romanička građevina koja svojom masivnošću strši među razigranim fasadama i živopisnim ulicama. Svakako vrijedi razgledati jer se može popeti na zvonik odakle se pruža odličan pogled. No kao i svaka druga vizura u Portu (a poslije i u Lisabonu), nijedna neće proći bez dizalica jer se na sve strane ili obnavljaju stare građevine ili radi nešto novo. Gdje god da se okreneš - dizalica pa sam vrlo brzo odustala od toga da ih izbjegnem u kadru kod fotografiranja. Portugalske dizalice, metalne ptice nosilice, lajtmotiv našeg boravka.

S prostranog platoa ispred katedrale vidi se početak Ribeire, srednjovjekovnog centra pod zaštitom UNESCO-a. Prva kuća na koju mi pada pogled je poluruševna, a odmah do nje u bloku je svježe sagrađen kat od crvenih matuna. Kao da sam doma u Dalmaciji, zašto ne priziđat štagod, šta ima veze i zaštita i UNESCO i nekakve kulturne vrijednosti. Tu je još i šal Porta s natpisom državni prvak. Možda Portugal jest na Atlantiku, ali mentalni sklop mu je zasad poprilično sličan našim krajevima. Prvi dan, a nikako da se u osjetim kao stranac. Da nije pustih keramičkih pločica, lako bih pomiješala trenutnu lokaciju. Spuštamo se krivudavim uličicama, gledamo fasade, testiramo izdrživost sandala na strmoj kaldrmi i uz škljoc-blic pauze silazimo do rijeke Douro.

Pročitaj još:

Portugalski zapisi (II): Lisabon

Portugalski zapisi (III): Sintra i još malo Lisabona

Tražimo mjesto za predah, poželjno u hladovini gdje bismo (sad će zvučati heretički pa oni slabijih živaca nek preskoče sljedeće retke) popili pivo. U Portu, centru vinske proizvodnje. Što ćeš kad je vruće, prži preko 35 stupnjeva pa hladno pivo zvuči kao nektar bogova. Nakon naivnih pokušaja na jednom štekatu gdje posluživanje na istom ne postoji, odlučimo se ponašati kao da smo doma. Zgrabili smo hladno pivo iz dućana preko i smjestili se na pragu prozora uličice koja se spušta prema rijeci. Isto čine i i ostali turisti pa se i drugi pragovi popunjavaju. Nema kafića do zidića, čak i na krajnjem zapadu. Pomatramo klasični dan u centru Porta: Francuz blokira svojim automobilom ulicu pa hitna ne može niz nju prema obali, policija intervenira, Francuz se nakon desetak pokušaja naprijed-nazad konačno otparkirava, baba na petom katu kuće preko kroz prozor hrani golubove i snima situaciju, nadrogirani lokalac vozi slalom među nevidljivim štapovima, vozači autobusa nervozno trube, psi laju, turisti prolaze, a dio ekipe s pragova prozora opušta se biljnim sredstvom koje je legalno u Portugalu. Dolje uz obalu rijeke mnoštvo se lagano leluja na pasjoj vrućini.

Nadzorna kamera u Ribeiri

Kad je sunce lagano krenulo put Atlantika i ušća rijeke, zaputili smo se na slavni čelični most Dom Luiz I. Projektirao ga je učenik Gustava Eiffela, Théophile Seyrig, a sam majstor čelično-čipkastih konstrukcija bio je koprojektant drugog metalnog mosta u blizini, željezničkog. Odlična prilika za fotografiranje, no još bolji pogled je kad se pređe na drugu stranu. Ograda i nije nešto visoka pa nemamo preveliku želju zadržavati se puno uz nju i brzo prolazimo preko čeličnog ljepotana nakon čega se penjemo na vidikovac samostana Serra do Pilar odakle možete snimiti sve - i selfie i panoramu i zalazak sunca i sumanute galebove (koji u niskom letu češljaju posjetiteljima kosu) i rijeku i mostove. Ispod samostana park je Jardim do Morro pa tko je ljubitelj izležavanja na travnatoj površini i portugalske verzije Colonije koja trešti cijelo vrijeme iz obližnjeg ugostiteljskog objekta tu će doći na svoje. Veliki natpisi na zgradama vinarija jasan su putokaz gdje krenuti po dobro vino. Meni osobno nije baš leglo, malo mi je bilo prejako, ali de gustibus... Otkrila sam prvi od tisuću i jednog načina spremanja bakalara, a sjetu još uvijek nisam, samo opuštene i nenametljive Portugalce. Možda sjeta ima slobodan dan.

Dan drugi Porta i odlazak vlakom za Lisabon

Dan drugi lutanja po Portu: vrijeme je za šetuckanje po Ribeiri i obilazak još nekoliko sakralnih objekata. Opet uzdasi i škljoc-blic slikavanje zgrada, totalni sam klišej od turista. Lijep je Porto i gotovo. Karmelićanska crkva ima prekrasne azulejose no najzanimljviji je dio uska kuća, najjuža u gradu, koja je zapravo spojnica nje i još jedne crkve. Toliko je uska da se skoro ni ne primijeti no tko je bio u Amsterdamu i vidio tamošnje uže kuće, ova mu i neće baš toliko nevjerojatno izgledati. Preko puta je velika zgrada sveučilišta i omanji park čiju atmosferu kvari razvaljeni uživalac malo žešćih opijata koji sa svojom ekipom na razglas pušta nekakav trip-hop, viče i baulja po parku.

Spuštamo se u Ribeiru, nailazimo na Muzej otkrića. Ono što mi je u pretrazi izgledalo kao dobro mjesto za posjet, pokazalo se da je omanji prostor kroz koji se vozi vlakićem i sve je navodno interaktivno i zanimljivo. S obzirom i na zanimljivo visoku cijenu karte, odustajemo od posjete. Vrućina i dalje pritišće pa tražimo bilo kakav lokal, samo da ima (jest, evo ga opet, znam, neugodno mi je) hladno pivo. Nailazimo na lokalni restorančić upitne čistoće potrganih suncobrana, malih stolova, ali izvrsnog štimunga. Navodno naplaćuju veće cijene turistima, ali dva eura za pola litre hladnog Superbocka je sasvim prihvatljiva pljačka pa uživamo u pivu i promatramo lokalce koji sačinjavaju ostatak gostiju. Ono što na karti izgleda kao ravnih stotinjak metara udaljenosti u Portu je (a i Lisabonu) u stvarnosti najčešće riječ o uzbrdici/nizbrdici "blagog" nagiba pa pauze jako dobro dođu za oporavak nenaviknutih mišića. Kod plaćanja, u frižideru uočavam rožatu i vlasniku objašnjavam da je to specijalitet kod mene doma. Kaže on I kod nas. Eto, pa se ti pokušaj osjećati kao stranac u Portu.

Ribeira - satelitske antene u punom su cvatu

Krstarimo labirintom Ribeire. Pravo srednjovjekovno naselje: nepravilne, uske uličice koje se organski šire i vrludaju strmom obalom Doura i u srednjovjekovnom stilu većinom zaudaraju jer se šire mimoirisi ostavljenih mokrih potpisa noćnih posjetitelja u kombinaciji s aromama kuhinja restorančića razbacanih po četvrti. Prekrasno za šetnju i popunjavanje memorijske kartice na fotoaparatu, ali za jelo ipak preferiramo restorane iz ulice gdje nam je smještaj, a gdje smo odlično jeli za sasvim prihvatljivu cijenu.

Ubrzo krećemo za Lisabon, popodnevnim vlakom. Želeljeznica koju bi Japanci vjerojatno gledali s podsmjehom za nas još uvijek izgleda kao pusti san - udobni i brzi vlakovi uz pristupačne cijene. Čovjek možda jest sletio na Mjesec, a i Mars više ne izgleda daleko za astroanute, no naša mala zemlja kao da je u nekom vremenskom balonu gdje je tek izumljena parna lokomotiva. Tako vlakovi kasne krećući se po savršeno ravnoj Slavoniji, dok je Dalmacija zbog malo krša nepremostiva. Mislim, pa tko može preko onog sivog kamena postaviti prugu za vlak brži od 30 kilometara na sat. Jest da u tome uspijevaju tamo neki Švicarci, Austrijanci, Talijani i Japanci na daleko zahtjevnijim terenima, ali što oni znaju. Vidjela bih ja njih da ih netko doveze u Perković ili Benkovac. Vjerojatno bi spalili diplomu pred takvim teškim izazovom. Kako ne bismo zaboravili sličnost Portugala s matičnom zemljom, vlak za Lisabon za kojeg na tabli s rasporedom uredno stoji da kreće s perona 5, ipak polazi s perona 4.

Vožnja vlakom je slikovito iskustvo jer prolazi kroz brojna mala mjesta i gradiće Portugala. Arhitektonska načela kao i kod nas, na izlazu iz Porta ne znaš jesi li tamo ili u splitskoj Kopilici, po selima dvije kuće sređene pa jedna od sivih matuna, pa opet jedna sređena ali s dvorištem koje izgleda kao odlagalište glomaznog otpada. Vegetacija malo drugačija, ali ne previše. Kling - klang i za kojih dva i pol sata eto nas u Lisabonu. Kolodvor Oriente, osvijetljenih stupova koji imitiraju svod gotičke katedrale djeluje nadrealno. Odmah se osjeti da smo stigli u puno veći grad. Metro je uz kolodvor pa smo ubrzo stigli u smještaj. U metrou im malkice nedostaje pokretnih stepenica pa opet primjećujem da druga polovica koja vuče ostalih 30 kilograma prtljage po statičnim kamenim stubištima ne dijeli moje početno oduševljenje Lisabonom. Nekad stvarno ne znam što mu je.

Galerija: Porto